"Neka mu je laka crna zemlja": Iza čuvene rečenice i običaja na sahranama krije se bizarna priča za koju malo ko zna
Na gotovo svakoj sahrani u našim krajevima prisutan je jedan tihi, ali duboko simboličan trenutak – dok grobari čekaju da zatrpaju grob, okupljeni uzmu po šaku zemlje i bace je u raku, često izgovarajući: "Neka mu je laka crna zemlja".
Na prvi pogled, ovaj čin izgleda kao jednostavan znak poštovanja i poslednji pozdrav pokojniku. Ipak, njegovi koreni sežu daleko u prošlost i kriju složeniju priču.
Magijska zaštita od povratka mrtvih
U davna vremena, ljudi su verovali da smrt ne znači kraj postojanja. Duše preminulih, smatralo se, mogle su da se vrate među žive – ne uvek sa dobrim namerama. Da bi se to sprečilo, razvijeni su razni rituali zaštite.
Jedan od njih bio je upravo bacanje zemlje u grob. Na taj način, grob se simbolično "zatvarao", a pokojnikova povezanost sa ovim svetom se prekidala. Zemlja je služila kao "teret" koji treba da zadrži dušu u njenom svetu i spreči njen povratak među žive.
Kolektivni čin oproštaja
Nakon što prisutni bace grumen-dva zemlje, grobari završavaju zatrpavanje rake. Time se, simbolično, zatvara ciklus – i fizički, i duhovno. Pokojnik je ispraćen, a zajednica koja je došla da ga otprati dobija osećaj mira i zatvorenosti tog trenutka. Ovaj običaj, iako lišen reči, snažno povezuje sve prisutne u zajedničkom činu oproštaja.
Kamenje, drugi put i sitan novac
Slične prakse mogu se naći i u drugim, starijim običajima. Nekada se grobovi zatrpavali kamenjem, upravo zbog simbolike težine – da bi se duša "zadržala" tamo gde pripada.
Takođe, porodica i prijatelji su često nakon sahrane išli drugim putem nazad kući – verovalo se da se time "prekida veza" sa pokojnikom i sprečava da duh sledi žive.
Zanimljiv je i običaj bacanja novčića u grob. U mnogim krajevima to je bio deo obavezne prakse – sitan novac predstavljao je simbolični "putni trošak" za pokojnika, dar koji će poneti nekome ko ga možda već čeka "s druge strane".
Poštovanje, tuga i potreba da pomognemo
U osnovi svih ovih običaja leži duboka ljudska potreba da nečim doprinesemo spokojstvu voljene osobe. Bacanje grumena zemlje u grob nije samo običaj koji se po inerciji ponavlja – to je čin u kojem se prepliću tuga, poštovanje, strah od nepoznatog i želja da se duši olakša put. Jer i kada više ne možemo da pomognemo fizički, ljudi i dalje osećaju potrebu da učine nešto, makar simbolično, kako bi pokojnik otišao mirno.
Pogledajte video: Srpkinja šokirana običajima u Egiptu